One-Minute-Sculpture

ponedjeljak, 3. lipnja 2013.

subota, 1. lipnja 2013.

Četvrtak navečer. Društvo sa faxa se našlo u rezidenciji "Lacić" u Trnavi. Bijelo vino sa Jamnicom Sensetion i naručena pizza s puno žilavog tijesta u dva ujutro i jedna pjesma za svakog. Za kraj, razgovor taksista i Doroteje o kreditnim karticama i potrošenom novcu. Može li bolje!? Taksisti uvijek nasmijavaju ljude mada im to nije dio posla. Osim što mi je neugodno pričati s njima, priznajem "manji sam od makova zrna tada", da bi stvar bila još smiješnija uvijek moram sjediti naprijed jer nitko ne želi. Inače brbljam kao navijen, ali taxi priča nije moj komad kolača. Jednom mi je jedan moj imenjak deda taksista recitirao Kako živi AntunTun i rekao kako neću imati sreće u životu. Možda je vidovit.Tko zna?

Čovjeku ništa nije tako teško kao čekati vrijeme - svojih pet minuta, jer stalno vam se čini da je to vrijeme došlo evo baš sad i, ako priliku sada ne iskoristite, poslije ćete se kajati cijeli život.
Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se plaća, ono se čuva kao dragulj, vremenu se čovjek divi, jer ga vrijeme vremenom satire. I, ako je to istina, onda je vrijeme zapravo gospodar cijelome svijetu. Onome tko nema vremena i za koga vrijeme ne radi, ne piše se dobro. Taj je siromah, tome je odzvonilo. Ne kaže se uzalud sve u svoje vrijeme.
Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek korača istim tempom; kao životni usud opominje naše pakosti, pecka sitne ljudske prljavštine, povremeno čak dođe neko čudno, teško vrijeme za sve nas. To se obično dogodi kada se u svijetu nataloži previše zla, pa obična ljudska dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo. Tada vrijeme čini svoje. Ono sudi i presudi. A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, još dugo opominju sve koji dolaze.
Ispočetka je njihov glas jak, a poslije tiši, naposljetku kao da i nije vise važno. A važno je, jer čovjek neprestano pravi istu grešku, ruši ono što je s vremenom nastalo. Vrijeme ima svoju aromu, ono je dio svih nas, naših lijepih i onih drugih, teških trenutaka koje poslije cijeli život pokusavamo zaboraviti, ali nam ne uspijeva. Nitko ne zna što će mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo nalaziti tisuće razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist.

Siniša Glavašević

(košulja-vintage, majica-h&m, hlače-terranova,čizme-dr.martens,torba-gola)

utorak, 21. svibnja 2013.

dan poslije ponedjeljka

...

Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove BITI VJERODOSTOJAN.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvredljivo kada pokušavam da natjeram nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, ja to zovem POŠTOVANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo ustvari bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, ja to zovem ZRELOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u točno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem SAMOPOUZDANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samom sebi krasti svoje vrijeme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim raditi i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTAVNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao \"zdravi egoizam\", ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOME SEBI.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti da sam uvijek u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se SVE događa. Tako živim svakog dana i zovem to ISPUNJENJE.

Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT.

Charlie Chaplin

(naočale- ray ban, košulja- vintage, kardigan- fred perry, lančić- anthony., broševi- sexy plexy, hlače-calliope, cipele- pull&bear)

*Foto: Manuela Lovrenčić

ponedjeljak, 20. svibnja 2013.

slatko, ljuto, kiselo.

Put do zvijezda je samo etapa kružnog puta do sebe. Ako znaš prečicu, nema potrebe puno se lomatati po bespućima. Ne prijatelju... Stigao si čim kreneš. Cilj nosiš skriven pod kaputom, istetoviran na grudima kao metu. U tome je tajna... U tome je jedini trik...

Đorđe Balašević

(frak,majica i ruksak- jet lag, lančić- sexy plexy, hlače-new yorker, tenisice-zara)

*Foto: Nevenka Buzov

petak, 17. svibnja 2013.

Moj frend ima Rock and Roll bend.

"Kud su pošle ove žute ulice?""Proljetna kiša nije ko druge. Proljetna kiša rastapa tuge."

Danas sam bio na Zoni 45 (i jučer). Odlučio sma se za jednostavan ulični outfit. Kiša je padala cijeli dan i nekako sam uživao nositi svoj omiljeni veliki žuti džemper. Na pješačkom, pored zgrade me je auto pošpricao vodom jer sam stajao preblizu i cijele hlače su mi bile mokre. Osjećao sam se poput Carrie u Sex i gradu.Užas! Znam da kasnim s postovima, ispričavam se. Jako sam lijen u posljednje vrijeme. Glava mi je ( uvijek ) u oblacima...

P.S. Dao sam neki dan prvi blogerski intervju ovdje.

(šešir- new yorker, košulja-h&m, demper- broadway shs, lančić- ivanman, jakna- big star, hlače-bershka, čizme- dr.martens)

*Foto: Iva Kreković